Rano prepoznavanje kardiotoksičnosti jedan je od glavnih ciljeva suvremene kardioonkologije jer omogućuje pravodobno uvođenje kardioprotektivnih mjera i nastavak onkološkog liječenja bez nepotrebnih prekida. Istraživanje objavljeno u JACC: CardioOncology analizira ulogu biomarkera u ranom otkrivanju oštećenja miokarda te njihovu potencijalnu primjenu u individualizaciji praćenja onkoloških bolesnika.

Autori ističu da se kardiotoksičnost može razvijati postupno, često prije nego što postane vidljiva standardnim slikovnim metodama ili se pojave klinički simptomi. Upravo zbog toga biomarkeri predstavljaju vrijedan alat za identifikaciju bolesnika kod kojih postoji povećan rizik razvoja srčane disfunkcije tijekom ili nakon onkološkog liječenja.

U radu se naglašava kako optimalna procjena rizika ne bi trebala biti temeljena na jednom biomarkeru ili jednoj dijagnostičkoj metodi. Najveću vrijednost ima integrirani pristup koji uključuje kliničke čimbenike rizika, laboratorijske pokazatelje, slikovne metode i obilježja onkološke terapije. Takav model omogućuje preciznije određivanje intenziteta praćenja te ranije prepoznavanje bolesnika kojima je potrebna kardiološka intervencija.

Za kardiologe i onkologe ovo istraživanje potvrđuje da biomarkeri imaju sve važniju ulogu u personaliziranom pristupu kardioonkološkoj skrbi. Njihova primjena može pridonijeti ranijem otkrivanju oštećenja miokarda, smanjenju rizika od razvoja simptomatskog zatajivanja srca te sigurnijem provođenju onkološkog liječenja. Ipak, autori naglašavaju da izbor biomarkera i strategija praćenja treba prilagoditi vrsti maligne bolesti, planiranoj terapiji i individualnom profilu rizika svakog bolesnika.

Cijelo istraživanje pronađite ovdje.